Najveća i najljepša goranska mačka

Među krupnim grabežljivim sisavcima Gorskog kotara, važnu ulogu ima euroazijski ris, najveća i najljepša goranska mačka.

Vrlo se malo zna o načinu života goranskih risova jer je to iznimno plaha životinja koju je teško susresti u prirodi. Razlog tomu je i razmjerno mala brojnost današnje populacije (prema neslužbenim podacima 40-60 jedinki na području Gorskog kotara).

Posljednji izvorni ris nestao je u Hrvatskoj još početkom prošlog stoljeća (1903 god.). Nakon uspješne reintrodukcije (1973 god.) euroazijskog risa u susjednoj Sloveniji, ponovno je naselio šume Gorskog kotara i njegovo prisuće zabilježeno je neposrednim osmatranjem na livadi Lazac na području NP „Risnjak“ već naredne godine. Da je ris našao dobar biotop u Gorskom kotaru, kazuju brojke odstreljenih primjeraka.

Temeljem Zakona o zaštiti prirode, ris je 1982 god. stavljen pod zaštitu, ali je zbog njegova pojačanog utjecaja na srneću divljač, posebnim dozvolama Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša svake lovne godine sve do 1998/99 odobravalo se izlučenje određenog broja risova. Hrvatska je krajem 2004 god. donijela Plan upravljanja risom na državnoj razini i trenutno procijenjena veličina populacije risa manja je od one poželjne, pa se u dogledno vrijeme na planiraju nikakvi odstrjelni zahvati

U Hrvatskoj se aktualnim staništem risa smatraju šumovita brdsko-gorska područja Dinarida od hrvatsko-slovenske granice na SZ do hrvatsko-bosanske-hercegovačke na JI.

Ris, kao i vuk nije bešćutni ubojica, kako ga neki vole prikazivati. On je predstavnik s vrha prehrambene piramide, za čovjeka bezopasan, i risovi ubijaju isključivo da bi preživjeli i ništa više. Bez obzira na evidentnu „štetnost“ risa kao izrazitog mesojeda koji se hrani srnećom, jelenskom, muflonskom i dr. divljači, njegova je i neupitna pozitivna uloga u pogledu prirodne selekcije i značaja koji ima kao svojevrstan regulator održavanja biološke ravnoteže u prirodi.

Euroazijski ris daje dojam lijepe i snažne životinje. Mužjaci su krupniji i teži od ženki. Osnovna je boja krzna svijetlosmeđa i odlikuje se pigmentacijom, tamnosmeđim okruglastim pjegama po cijelom tijelu. Trokutaste i okomito stršeće uši, koje završavaju čuperkom crnih dlaka, te kratak rep glavna su obilježja risa. Masa naših risova u prosjeku je 18-30 kg. Sva osjetila su vrlo dobro razvijena, posebno vid i sluh.

Osim u vrijeme parenja, ris živi samačkim životom. U potragu za hranom kreće u sumrak, a lovi rano ujutro i na večer. Kreće se ustaljenim putovima uz granice šume, po gorskom bespuću, ali i po mirnijim šumskim cestama, prosjekama i vlakama.

Hrani se isključivo toplokrvnim životinjama koje može svladati. Ris je lovac iznenađenja i da bi došao do plijena, ris svake noći prijeđe po više kilometara, i za razliku od vuka ne lovi gonjenjem, već šuljanjem i prikradanjem, pa i strpljivim čekanjem na poznatim mu premetima divljači. Iako mu nisu mrski ni sitni glodavci, srna mu je u nas osnovni plijen. Slično kao i kod vuka, pretežito bira i ubija kondicijski i tjelesno slabije jedinke, mlade i bolesne.

Risovi se pare jednom godišnje, u razdoblju od sredine veljače pa do kraja ožujka. Ženka približno nosi 73 dana i u svibnju/lipnju donosi na svijet 1-5, najčešće 2-3 mlada koji su slijepi i odlakani. Leglo pravi na skrovitom mjestu.

Krzno risa lovca Veljka Lipovca iz Čabra s ocjenom od 174.02 CIC prvak je Hrvatske.


Romeo Mance, ing. lovstva i zaštite prirode

Slažem se

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza.
Cookie postavke možete podesiti u vašem web pregledniku. Za nastavak pregleda stranice kliknite "Slažem se".