Gorski kotar se nalazi u središtu umjerene zone i kroz njegov središnji dio prolazi 45-ta paralela, između panonskog prostora i Sredozemnog mora, prosječne nadmorske visine 700-900 metara, ispresijecan je nizom kraških polja i dolinom rijeke Kupe i nekoliko relativno visokih zona kao što je Bjelolasica – 1.533 metara; Risnjak -1.528 metara i Snježnik – 1.506 metara i sve to ga svrstava u područje velike šumovitosti. Značaj reljefa ogleda se u direktnom utjecaju na naseljenost i gospodarske funkcije cijelog kraja.

Područje Gorskog kotara obuhvaća 1.275 kvadratnih kilometara površine, i predstavlja 35,46% površine Primorsko-goranske županije čiji je sastavni dio. Područje Primorsko-goranske županije dijeli se na pet mikroregija od kojih je jedna Gorski kotar, a koje se sastoji od općina i gradova. Gorski kotar se sastoji od 6 općina i to : Brod Moravice, Fužine, Lokve, Mrkopalj, Ravna Gora i Skrad , te 3 grada: Čabar, Delnice i Vrbovsko.

Gorski kotar je onaj dio središnje Hrvatske koji povezuje Kvarnersko primorje s Panonskom nizinom. Na tom relativno uskom pojasu dinarskog visočja, nalazi se važan prometni spoj kojim prolaze glavne evropske prometnice koje povezuju Srednju Europu i sjeverni Jadran.

Gorski kotar je , kako mu to i ime kaže, planinski kraj sa svim zemljopisnim karakteristikama dinarskog krša.

Prvi zemljovidi Hrvatske na kojima se vidi Gorski kotar javljaju se sredinom 16.stoljeća. Do 18. stoljeća kroz taj kraj nije bilo prikladnih prometnica i zato je Gorski kotar imao sve karakteristike malo poznatog dijela Hrvatske. Na starim zemljovidima predstavljen je kao pust i gorovit s oznakom Hortus diabolicus (Vražji vrt).

Daljnji razvoj kartografije, sredinom 18.stoljeća, Gorski kotar je ušao u sastav poznatog zemljišta Hrvatske i zauvijek je nestalo tajanstvenog –Vražjeg vrta.

Prvi feudalni gospodari Gorskog kotara bili su knezovi Krčki. U to doba goranski kraj nije imao stalno stanovništvo. Frankopani su već od 14. stoljeća uspostavili trgovačke veze svojih imanja i na takvoj trasi puta nastaju i tzv. Putne postaje, gdje su se ljudi i tovarno blago mogli odmoriti. Na takvim mjestima bila bi obično i gostionica ili prenoćište gdje se moglo prenoćiti . Iz takvih postaja razvila su se stalna naselja.

Tijekom 18.stoljeća na goranskom području obnovljeno je nekoliko feudalnih vlastelinstava. Kraljica Marija Terezija 1776. godine osnovala je u Hrvatskoj Severinsku županiju. Pod nju su spadale tri kotara: primorski, kupski i goranski. Od tog vremena zemljopisni pojam Gorskog kotara dobio je svoju političko administrativnu potvrdu. Za vrijeme francuske uprave (napoleonsko doba) u Gorskom kotaru, stanovnici su dobili prve škole i nove ceste. Magistralna cesta preko Gorskog kotara građene su u različitim razdobljima. Prvo je uređena tzv .Karolinska cesta, koja se od Karlovca preko Vrbovskoga, Ravne Gore, Mrkoplja, Fužina te Hreljina i Bakra spajala sa Rijekom. Ta je cesta istom trasom postojala i ranije, ali je bila zapuštena. Za vrijeme vladavina cara Karla VI od 1726.do 1732. temeljito je obnovljena. Tada je prozvana Karolinom ili Karlovom cestom. Druga tvrda cesta koja je izgrađena istočnim rubom Gorskog kotara sagrađena je 1779.godine. Kada je bila gotova, dobila je ime Jozefina ili Jozefinska cesta. Ona je spajala Ogulin preko Jasenka i Otočca do Senja. Omogućila je napredak goranskih krajeva s istočne strane Bjelolasice.

Najmlađa goranska cesta je Lujzijana. Građena je 1803. do 1811. godine kroz samo središte Gorskog kotara. Njezin idejni začetnik bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Cestu je gradilo privatno dioničko društvo koje je tijekom pedeset godina ubiralo cestarinu i tako podmirilo troškove izgradnje. Projekt Lujzijane izradio je hrvatski general Filip Vukasović. Tom cestom spojena su središnja goranska sela Skrad, Kupjak, Delnice, Lokve i Fužine.

Danas je Gorski kotar spojen sa morem i kontinentom modernom autocestom Rijeka –Zagreb, koja se gradila 35 godina i konačno završila 2008.godine.

Područje Gorskog kotara karakteriziraju značajne zalihe vodnih resursa i predstavljaju 77% ukupnih vodotoka Primorsko –goranske županije. Vodni resursi koriste se kao izvori pitke vode, za dobivanje električne energije i kao turistički potencijal. Sve vode Gorskog kotara, bilo površinske ili podzemne, imaju značajke strateških rezervi za vodoopskrbu pa se nameće pitanje kompleksne zaštite ovog područja od mogućih zagađenja.

Biljni i životinjski svijet Gorskog kotara iznimno je bogat. Ukupna površina Županije je 359.038 ha, a od toga na šume i šumska zemljišta Gorskog kotara otpada 239.075 ha ili 67 %. Od ukupne površine Gorskog kotara 130.890 ha ili 83% čine šume. Šume i šumska zemljišta u gorskom dijelu Primorsko-goranske županije podijeljena su u 59 gospodarskih jedinica (44 jedinice su državne šume, a 15 privatne šume). Njima gospodari 12 šumarija, jedan Fakultet i Nacionalni park.

Prema popisu stanovništva 2001. godine na prostoru Gorskog kotara živjelo je 26.120 stanovnika ili 14,48 % manje nego po popisu iz 1991. godine. Ovi su stanovnici živjeli u 258 naselja (28 bez ijednog stanovnika) i u 10.166 domaćinstava , što predstavlja 2,57 članova po domaćinstvu. Obzirom na ukupnu površinu Gorskog kotara možemo reći da prosječna gustoća naseljenosti iznosi 20,5 stanovnika na kilometar kvadratni, što je vrlo mala naseljenost, dok je u isto vrijeme gustoća naseljenosti u Primorsko goranskoj županiji 85,3 stanovnika po kilometru kvadratnom, a na nivou Republike Hrvatske 78,4 stanovnika na kilometar kvadratni. Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine broj gorana se smanjio za novih 2.000 stanovnika što je značajna depopulacija.

Gospodarski razvoj Gorskog kotara temelji se na prirodnim resursima. Bogatstvo drvnom masom uvjetuje usmjeravanje razvoja na djelatnost drvne industrije i šumarstva. Prerada drva ima veliku tradiciju i izvozno je orjentirana i u suradnji sa šumarskom djelatnošću dobiva sve veći značaj.

Značajni su potencijali u poljoprivrednoj proizvodnji, iako se samo 3,3% stanovništva bavi poljoprivredom.

Turizam kao djelatnost postaje sve više jedan od pokretača razvoja, makar stanovnici Gorskog kotara još uvijek nisu izgradili svoju tržišnu prepoznatljivost: jer još uvijek nisu, u dovoljnoj mjeri, valorizirana obilježja ovog prostora, njegova kulturna baština i netaknuta prirodna bogatstva.